JEDNA MAJKA I MNOGO OČEVA: OBIČAJI OVOG PLEMENA SU DA ŠTO VIŠE MUŠKARACA TREBA IMATI INTIMNE ODNOSE S TRUDNICOM ZBOG OSOBINA BEBE
Izolovana plemena oduvijek su izazivala pažnju i interesovanje javnosti, kako zbog svojih bizarnih pravila tako i zbog načina života koji je samo njima shvatljiv i uobičajen. Radoznalost je skupo koštala i sina jednog od najbogatijih Amerikanaca, kojeg su pojeli kanibali. Koliko izolovana plemen mogu biti opasna, svjedoče i Sentinelci, koji važe za najopasnije pleme na svijetu. Plemena Amazonije predstavljaju pravu riznicu tradicija i rituala, među kojima značajno mjesto zauzimaju i prakse vezane za trudnoću i rođenje djeteta.
Brazil je velika južnoamerička zemlja koja u sebi objedinjuje mnogo različitih zajednica. Plemena Amazonije predstavljaju pravu riznicu tradicija i rituala, među kojima značajno mjesto zauzimaju i prakse vezane za trudnoću i rođenje djeteta.
Trudnoća je stanje za koje su kod nekih brazilskih plemena bile uobičajene posebne pripremne radnje – tokom nekoliko mjeseci, bračni par koji priželjkuje dijete, koristio bi biljne napitke pripremljene po posebnoj recepturi plemenskog vrača. Ovi tonici imali su zadatak da “poboljšaju krv” roditelja, kako bi na taj način povećali i šanse za začeće i dobro zdravlje budućeg djeteta, piše Detinjarije.
Kada pripreme urode plodom, a žena konačno zatrudni, do izražaja dolazi jedno neobično vjerovanje rasprostranjeno u nekim amazonskim zajednicama. U pitanje je običaj poznat u antropologiji pod imenom “kuvada”, što zapravo podrazumijeva određenu vrstu simulacije trudnoće i porođaja od strane oca djeteta. Kuvada se ogleda u nizu ritualnih praksi tokom čitave trudnoće, pa se od prvog dana trudnim se smatra i otac djeteta.
Trudni “par” mora da poštuje izvjesna pravila i tabue, kako bi osigurao dobar ishod trudnoće – da govore tihim glasom, ne napadaju ljude ili životinje, pridržavaju se određenih navika u ishrani. Budući očevi i majke ne smiju da diraju oštre alatke, sjekire, strijele, zbog straha da će usljed toga dijete u majčinoj utrobi iskrvariti. Izbjegavali su da jedu ribu, morske kornjače, zbog straha da bi duša djeteta mogla da uđe u neku morsku životinju. Nije preporučljivo ni meso jaguara, zbog njegove prevelike magijske “moći”, zatim papagaja, kako dijete ne bi imalo dug nos, ili raka, jer bi se rodilo sa dugačkim nogama itd.
Među mnogobrojne raširene zabrane, spada i nošenje bilo kakvog nakita, ključa za pojasem, ili bilo čega metalnog u blizini tijela, kao i provlačenje ispod konopca ili merdevina. Stomak trudnice naročito se smatra za ugroženu zonu – svako dodirivanje predmeta njime, prosipanje tečnosti, crtanje po njemu – opaža se kao uzrok nastanka belega ili abnormalnosti na plodu, i to usljed uvjerenja da se sve što dodirne stomak prenosi na dijete.
Kako dijete ne bi imalo problema sa vidom, trudnica u Brazilu ne smije da nosi naočare za sunce, ili da zažmuri prilikom fotografisanja. Kao i u mnogim drugim krajevima svijeta, trudnica se i u Brazilu smatra ranjivom i podložnom uticaju negativnih sila. Zbog toga ona ne smije da ide na sahrane niti da prolazi pored groblja, da gleda u ružne ili bolesne osobe, da počini grijeh ili psuje. Pripremanje stvari za bebu nije bila praksa u Brazilu, jer se pobačaj često smatrao rezultatom pretjerano nestrpljivog iščekivanja djeteta. U tom svjetlu, nabavljanje unaprijed bilo kakve opreme za buduće dijete, nije uobičajeno.
Nisu samo trudničini postupci ono što može ugroziti plod u majčinoj utrobi. Rasprostranjen je stav da su duh majke i djetetov duh u posebnoj vezi, pa se i majčine misli doživaljavaju kao presudne za ishod trudnoće. Žena u trudnoći zato nije smjela zato da plače i da razmišlja o ružnim i opasnim stvarima.Vrlo je važno i da želje koje joj padnu na pamet tokom trudnoće ne ostanu neuskraćene – to bi moglo u velikoj mjeri da utiče na budući život djeteta i njegovu sreću.
Posebno interesantna pojava vezana za trudnoću u Amazoniji jeste rašireno vjerovanje u zajedničko očinstvo više muškaraca. Mada se suprug trudnice smatra glavnim ocem budućeg djeteta, svaki muškarac koji stupa u seksualne odnose sa trudnicom (a što je uobičajena praksa), prema ovom shvatanju doprinosi karakteristikama budućeg djeteta. Naravno, neće svaki od očeva biti podjednako uticajan – udio naslijeđa pojedinačnog seksualnog partnera mjeri se učestalošću njegovih seksualnih odnosa sa trudnicom, dakle, sve zavisi od “ličnog zalaganja”. Sa druge strane, i majka može da poradi na sudbini svog djeteta – kako bi mu obezbjedila neke poželjne osobine, ona pažljivo bira partnere koji bi mogli te osobine najbolje da prenesu njenom djetetu.
U nekim dijelovima Brazila, otac nije poželjan u kući tokom porođaja. Kao muškarac, smatra se suvišnim, tretira se kao stranac, i radi mjera opreza, mora da spava odvojeno od supruge i bebe. U izvjesnim slučajevima smatra se da očev duh može da uznemiri bebu ukoliko joj se otac suviše približi. Zabilježen je i običaj da očevi namažu lice ili stopala crvenom bojom poslije rođenja djeteta, ili omotaju neku traku oko sebe, a drugu oko djeteta, kao simbol međusobne veze.
Kao vrsta već pomenute “kuvade”, u nekim zajednicama očevi čak režu svoju kožu na ramenima, nogama i rukama pomoću zuba životinje kada se dijete rodi. Krv koja bi potekla iz tih rana, mazala se po djetetovom licu. Ovaj retual predstavlja, zapravo, imitaciju “porođajnih” muka, koje otac mora da istrpi zarad dobrobiti i zaštite djeteta. Očevi imaju običaj i da nose sa sobom u lov minijaturni luk i strijelu, kako bi ih duh novorođenčeta pratio u lovu i bio zaštićen. Kao dio zaštitnih običaja, uzdržavanje od seksualnih odnosa u nekim brazilskim plemenima može početi sa otkrivanjem trudnoće i trajati čak do tri godine poslije porođaja, mada u najčešće traje samo do prve menstruacije.
Tokom tradicionalnog porođaja, ženi je pomagala babica, koja je porodiljine bolove ublažavala pomoću biljke abute. A kada je riječ o modernom Brazilu, skoncentrisanom u velikim gradovima, situacija je sasvim drugačija. Trudnice se u velikoj mjeri oslanjaju na savjete ljekara, ali ipak, kao i svugdje širom svijeta, pomalo poštuju i tradicije i vjerovanja predaka, makar na simboličnom nivou. A specifičnost modernog Brazila jeste i ogroman procenat porođaja izvršenih carskim rezom, koji u nekim bolnicama može da stigne čak i do 100 posto. Razlog ovome krije se u više faktora – u većim premijama od osiguranja koje ljekari i klinike primaju u slučaju carskog reza, takođe i u većem broju (skupih) dana provedenih u bolnici u slučaju carskog reza. Takođe, operacija carskim rezom traje kraće od prosječnog porođaja, što ljekarima ostavlja više vremena za druge pacijente, budući da uloga ostalog medicinskog osoblja u Brazilu nije toliko velika, i akušer je najviše uključen u svaki stadijum porođaja.
Međutim, ova dominacija “neprirodnog” stila porođaja, zahvaljujući državnoj kampanji za promociju prirodnog porođaja, polako počinje da slabi. Stvari se sve više mijenjaju na bolje i udio carskih rezova počinje da se smanjuje. hayat.ba
