Dva Ismaila, šampioni života: “Uvijek postoje ljudi kojima je teže, a mi smo najbolji drugovi, poput braće”

Ismail Zulfić je rođen bez gornjih ekstremiteta, sa deformitetom desnog stopala i njemu je funkcionalno samo lijevo stopalo. Ismail Barlov je rođen sa TAR sindromom, odnosno udovi se nisu dovoljno razvili.

Obojica su prije nekoliko dana nastupila u finalnoj utrci na Svjetskoj seriji u Berlinu u kategoriji juniora. Ismail Barlov osvojio je srebrenu medalju dok je Ismail Zulfić zauzeo 4. mjesto u aposlutnoj kategoriji na 50 metara delfin.

Osim toga, Barlov je nedavno na Evropskom seniorskom prvenstvu koje se održalo u Portugalu osvojio zlatnu medalju u disciplini 50 metara prsno, dok je Zulfić na pomenutom takmičenju u Berlinu oborio 22 godine star evropski rekord u disciplini 100 metara.

“Veoma je teško ostvariti takav rezultat. Mnogo smo se trudili i jako trenirali i veoma sam zadovoljan rezultatom”, kazao je Barlov nakon najnovijeg uspjeha, a Zulfić je potvrdio da obojica daju sve od sebe da osvajaju medalje.

Mnogi od nas nisu svjesni koliko su sretni. Nema tog životnog tereta koji se može porediti s problemom fizičkog nedostatka, ni muke koja se može porediti s hendikepom. U odnosu između dvije različitosti ne postoji prostor za sažaljevanjem, već samo za inspiraciju, pouku i motivaciju. Poruka je to koju nikada ne treba zaboraviti i put koji nikada ne treba napustiti.

“Ljudi nas prepoznaju i još uvijek se nismo umorili od nastupa. Uvijek nam bude drago kad imamo velika takmičenja, jer stičemo nova iskustva”, kažu dječaci.

Trener Amel Kapo je istakao da je takmičenje u Berlinu bilo glavna provjera pred Paraolimpijske igre u Parizu.

“U Berlinu su nastupili takmičari iz 63 nacije i preko 400 takmičara. Naša dva dječeka su napravili sjajne rezultate, ali ostaje žal što Zulfić nije uspio ostvariti olimpijsku normu, iako će imati još prilika za to”, kaže Kapo.

Objasnio je da na takmičenja uglavom idu samo njih trojica kao dio naše reprezentacije, te očevi obojice dječaka, s obzirom da im je potrebna pomoć u obavljanju određenih stvari.

Biti šampion nije titula koja nužno znači osvojiti medalju. Niti pobjeda u sportu ne broji samo bolje rezultate, niti je takmičenje ikad bilo važnije od zdravog duha. A oni jesu šampioni.

“Mislimo da nas uspjesi ne trebaju promijeniti. Treniramo tri ili četiri puta sedmično, a kada smo na raspustu, svaki dan dva puta”, kaže Barlov.

Za putovanja se snalaze, jer sistemske podrške države nema. Većinu troškova snosi klub koji se finansira kroz različite projekte.

Neumorni su, uživaju u vodi i posvećeni su treninzima, ali ne zanemaraju ni školske obaveze.

“Škola je na prvom mjestu, voljeli li je ili ne. Ima nekih predmeta koje manje volimo, ali znamo šta je prioritet”, ističu mali šampioni.

Stranice ove nevjerovatne priče o životu i sportu – koja tako detaljno prikazuje trnovit put koji prolaze treneri, roditelji i njihova djeca, ispisuju se daleko od očiju javnosti, a dvojicu dječaka krasi i nešto više od prijateljstva.

“Sigurno bi sve bilo drugačije da se nismo upoznali. Ne mogu da zamislim kako bi to izgledalo. On mi je najbolji drug, iako uopće nisam očekivao da će to tako izgledati i da ću se uopće takmičiti”, kazao je Barlov.

Zulfić ističe da su njih dvojica kao braća, jer dijele istu sudbinu.

“On mi je najbolji drug i dođe mi poput brata. Upoznali smo se na bazenu i čim sam ga vidio, znao sam da ćemo biti dobri prijatelji i da ćemo se dobro družiti”, kaže Ismail.

Barlov je ispunio glavni cilj, a to je da se plasira na Paraolimpijske igre, dok Zulfić želi to isto, ako ne u Parizu za nekoliko mjeseci, onda u narednim godinama. Teško je i gotovo nemoguće riječima opisati taj osjećaj divljenja prema čarobnjacima našeg društva, dovoljno je samo stajati sa strane i gledati ih, a onda upijati njihovu motivaciju i želju.

“Jako mi je drago što me ljudi vole, kada izađem na ulicu bodre me i prepoznaju. Kada sam osvojio prvu medalju u Italiji u razredu su mi priredili doček i bilo mi je jako drago”, priča Zulfić, dok Barlov dodaje da je čak i prije početka bavljenja plivanjem osjećao podršku okoline, što mu je veoma važno.

U konačnici, shvatamo da sport, ono što on zapravo i jeste, pripada njima i to mnogo više nego što bilo ko misli. Sport je njihov život i njihova životna pobjeda.

“Najvažnija lekcija koju smo od njih naučili je da više cijenimo sebe, život i neke sitnice. Oni su pri rođenju osuđeni na drugačiji život, ali ljudi žele da se slikaju s njima i pružaju im podršku”, objašnjava trener Kapo.

Njegova poruka je da treba istrajati u onome što želiš i da im ništa nije teško u svakodnedvnom životu.

“Ništa mi ne smeta, jer sve se može kad se hoće, ako se potrudimo. Uvijek treba misliti da vama nije najgore, jer postoje ljudi kojima je teže i treba se truditi da sve najbolje radimo “, kaže Barlov.

“Ja dajem sve od sebe da uradim što treba i kako je Ismail rekao, sve se može kad se hoće”, dodaje Zulfić.

Na kraju, osvrnuli su se i na našu najbolju sportiskinju Lanu Pudar koju posebno cijene.

“Lana je dobra plivačica i želim joj sve najbolje. Samo neka tako nastavi”, poručio je Zulfić.

“Lana je super, ali niko ne vidi tu drugu stranu. Kada napravi rezultat i bude treća na svijetu, svi joj čestitaju, ali niko ne zna koliko trenira i koliko se trudi”, zaključio je Barlov.

Gostovanje Ismaila Barlova, Ismaila Zulfića i Amela Kape u Klix Studiju možete pogledati direktno na našem YouTube kanalu kao i na portalu Klix.ba Izvor: Klix