Ani iz Bošnjaka svi su se rugali i ismijavali je zbog lica: “Ovo je moje lice, ne sramim ga se”

Ani iz Bošnjaka svi su se rugali i ismijavali je zbog lica: “Ovo je moje lice, ne sramim ga se”

Ana Orkić (55) je u dobi od šest godina preživjela dječju paralizu. Zbog lica su joj se mnogi rugali i ismijavali je. No, ona zna kako se nositi sa svime.

Od tada se bori s nepravdom sustava i teškim životnim okolnostima. Rodila se među 11 djece obitelji Orkić iz Bošnjaka, općine u Vukovarsko – srijemskoj županiji. Kaže kako je imala prosječno djetinjstvo sve do šestog rođendana. A onda se situacija promijenila.

“Primila sam cjepivo protiv dječje paralize. Sljedećeg dana dobila sam temperaturu i bolove, a potom sam šest mjeseci provela u bolnicama na raznim testiranjima i ispitivanjima. Liječnici su na kraju rekli da sam preboljela dječju paralizu i da vjerojatno neću preživjeti 20. rođendan. Posljedica su brojne deformacije tijela, skolioza kralježnice, zglob desne noge mi je iskrivljen i sva sam nagnuta u desnu stranu, a ekstremiteti su mi bez mišića”, ispričala je Ana svoju priču za pomaknigranice.hr.

Unatoč teškom fizičkom stanju, intelektualni kapacitet ostao je sačuvan. S podrugivanjem i ružnim komentarima naučila se nositi, a bol u kostima i zglobovima postao je stalni suputnik s kojim se i danas bori. Uz sve teškoće, život se nastavio poigravati njezinom sudbinom.

“Imala sam 17 godina kad mi se otac objesio. Potom sam doživjela srčani udar u dobi od 20 godina. Braća su mi otišla u rat i srećom su preživjeli, a onda mi je 1996. godine u prometnoj nesreći poginula jedna od sestara. U svemu tome živim u tijelu kakvo je i ne mogu ga mijenjati, no zbog njega su me drugi, uključujući državu, percipirali kao nekog tko nije vrijedan postojanja”, prepričava Ana.

Nakon što je dobila dijagnozu, socijalna radnica ju je željela smjestiti u dom u Zagrebu. No i ona i roditelji to su odbili s čime se socijalna radnica složila i rekla im je ‘da bi bilo najbolje da je drže doma da ne plaši drugu djecu’. Nikada nitko nije se vratio i pitao za njezino školovanje. Čitati i pisati naučila je uz stariju braću i sestre …

S punoljetnošću je razmišljala kako bi u Zagrebu možda imala više prilike za neki posao. Javljala se na razne natječaje i radila koješta, od čišćenja stanova i stubišta do peglanja. Sve je to bilo na crno i nitko je nije htio zaposliti samo jer izgleda drugačije. Zainatila se i odlučila završiti školu. U Pučkom otvorenom učilištu upisala u prvi razred osnovne škole. Osmi je završila u dobi od 37 godina.

Ana je bila odlična učenica. Osmi razred završila je s 37 godina. Upisala je srednju za kuharicu i završila je. Kaže da nije tim školovanjem postigla ništa posebno ni drugačije po pitanju svojim prava niti je dobila nove prilike. Uspjela je tek ostvariti želju svog srca i dokazati sebi i drugima da nema ograničenja te da je uspjela završiti školovanje za koje su mnogi tvrdili da nije sposobna.

“Dokazala sam da i mi s invaliditetom nešto vrijedimo. No svi poslovi koje sam radila i dalje su bili na crno. Ljuti me što nikad nisam u ovoj državi ostvariti nikakva prava. Na vještačenju za tjelesno oštećenje su me triput odbijali, a lani sam predala zahtjev i rekla sam da je to zadnji put te da ako opet bude odbijenica, tužit ću Hrvatsku Sudu za ljudska prava. Dakle, tek sam lani u 54. godini života ostvarila pravo na inkluzivni dodatak”, ogorčena je Ana, koja kaže da nije ostvarila pravo na invalidsku mirovinu jer je država smatrala da je sposobna za rad, a istovremeno je od Centra za socijalnu skrb dobivala naknadu u iznosu od 55 eura na mjesec.

“Smatrali su da mi je to dovoljno za život. Javljala sam se na natječaje za posao za koje sam imala kvalifikacije, ali nikad nisam dobila povratni odgovor niti su me zvali na razgovor. Zbog završene škole dobila sam nagradu Maslačak znanja 2012. godine. Iznos je bio 3.000 kuna i sav novac sam uložila u tečaj engleskog jezika tako da sam naučila i strani jezik”, ponosna je Ana, no ni to nije pomoglo da ostvari bolju poziciju na tržištu rada. (novizivot.net)