STRAŽAR IZ KPZ ZENICA U*IO DEVET OSOBA: KRVAVA SERIJA KOJA JE POTRESLA JUGOSLAVIJU
Krvava serija počela je ujutru 26. februara 1986. kad je na radnom mjestu Mile Matić ukrao dva pištolja, automatsku pušku i 400 metaka. Inače stražar Kazneno-popravnog zavoda iz Zenice, krenuo je nakon toga u cjelodnevni krvavi pir prilikom čega je ubio devetoro ljudi.
Mile Matić (30) se nakon krađe oružja uputio u 80 kilometara udaljen Doboj, i u svoj stan pozvao zeta Dušana Popovića (32). Poslije svađe, Matić ga je udario peglom u glavu, onesviještenog umotao u deku i u njega ispalio četiri metka. Vratio se u Zenicu i tu ušao u taksi Zorana Andrijaševića (28) kojeg je također ubio usput i tijelo bacio u korito rijeke Bosne. U kantini se potom našao s kolegom Azemom Rizvićem, pa su pošli u susjedno selo kod nekih djevojaka… Matić ga je kad su izašli iz grada ubio hicem u glavu, uzeo mu pištolj i tijelo ostavio u automobilu.
U gradu je ponovo sjeo u taksi i zatražio od vozača da ga vozi u Vžrinkovce. Sve vrijeme je držao ruku ispod sakoa, pa se taksisti učinio sumnjiv zbog čega je na usputnoj pumpi zamolio prodavca da obavijesti policiju.
Patrola ih je zaustavila malo kasnije i zatražila da otvore gepek. Matić je otvorio vatru iz dva pištolja i na mjestu ubio milicionera Stanoja Ilića (33), dok se drugi milicioner spasio čudom. Taksista je pobjegao, a Matić se vratio u Zenicu i odatle vozom otputovao u Doboj gde se nastavio masakr. Tu se, opet taksijem, odvezao u selo Donja Koprivna kod Modriče, gdje je živjela Smiljana Vasiljević (19). Jak i spretan (bio je majstor karatea) Matić je iskoristio noć i preko krova se popeo na tavan, a odatle spustio u špajz. Prošao je prvo jednu, zatim drugu pa treću spavaću sobu i počeo da puca iz svojih pištolja i automatske puške.
Istraga je kasnije utvrdila da je prvo poginula Smiljana. Zatim su ubijeni njen djed Milorad (68) i baka Smilja (62), pa majka Zorka (37). Svi oni ubijeni su na spavanju, a jedino je Smiljanin brat Milorad (18) pokušao da pobjegne. Matić ga je stigao pred vratima, drškom pištolja ga udario u lice i karate udarcem bacio na glavu nesretnog mladića, da bi ga na kraju ubio jednim metkom. Od cijele porodice Vasiljević spasio se samo otac Veljko, jer je u tom trenutku radio noćnu smjenu. Matić se potom pješke uputio ka Doboju i usput u jednom selu zamolio da se odmori dok mu ne dođe autobus. Umoran, zaspao je, pa su ga seljani, do kojih je došao glas o masakru, savladali.
U džepu su mu našli spisak osoba koje je namjeravao da ubije. Pored Popovića, Andrijaševića, Rizvića i članova porodice Vasiljević, na njemu su bila još dva šefa iz KPD i jedan čuvar, kao i Smiljanin dečko. Ljekari su kasnije vještačenjem utvrdili da je obolio od paranoidne šizofrenije. Upućen je u bolnicu Okružnog zatvora u Beogradu, gdje je nakon tri godine od masakra dao prvi i jedini intervju za dokumentarac pod nazivom “Treptači svemira” reditelja Božidara Kalezića.
Sebe doživljavam i kao zločinca i kao bolesnog čovjeka. Više se osjećam kao bolesni čovjek ipak. Često se sjećam mojih žrtava i mislim na njih, kao da su tu oko mene i kraj mene, kao da živim s njima još uvijek iako mnoge od tih mojih žrtava nisam ni poznavao ni vidio nikada u životu, ali doživljavam ih sada kao da smo stari znanci – rekao je Matić na početku intervjua u zatvorskoj bolnici. (Izvor: HAyat.ba)
