Zagrepčanka: Sama sam tražila da me pregledaju, imala sam agresivni karcinom
Katarina Rukavina Kantarević imala je svega 37 godina kada je oboljela od karcinoma dojke. Sve je počelo nakon što si je krajem rujna 2021. napipala kvržicu tjedan dana prije redovnog pregleda, da bi joj doktorica koja ju je pregledala rekla da ima cistu te da se ne treba brinuti. U tom trenutku nije bila svjesna kakva je borba čeka. S nama je podijelila iskustvo bitke protiv agresivnog, često nazvanog i podmuklog karcinoma, ali i brojne nelogičnosti i propuste u sustavu s kojima se susrela.
Ispričala nam je da joj je nakon pregleda kvržice na dojci u Domu zdravlja u Sigetu rečeno da nema potrebe za punkcijom, ali je ona ipak htjela detaljnije preglede. Kaže kako je tvorevina na dodir bila tvrda poput kamenčića pa je stoga zahtijevala uputnicu za punkciju od doktora opće prakse kako bi bila sigurna da je sve u redu. Doktorica kod koje je radila ultrazvuk u Domu zdravlja rekla joj je da nije riječ o cisti, ali da se ne zabrinjava. Uz cistu su joj našli i jednu tvorbu ispod pazuha. Punkcija je ipak pokazala da je u pitanju karcinom, ali previše detalja o svojoj bolesti Katarina dugo nije znala. Neke pojedinosti nije doznala ni dan danas.
“Kirurg iz Klinike za tumore u Zagrebu mi je bez previše objašnjavanja rekao da imam karcinom. Njemu je to bio rutinski posao, a meni šok. Izašla sam van i guglala što mi je. Nisam znala koja je faza bolesti ni koja vrsta raka. Ni dan danas nisam saznala neke detalje. Isti sam dan obavila nekoliko pretraga i čekala daljnje upute”, kaže.
Isti taj kirurg naručio ju je na još jedan pregled prije operacije, core biopsiju, kako bi se znalo o kojoj vrsti karcinoma je riječ, no kada je došla na pregled u Kliniku, jedna od doktorica koja izvodi tu pretragu rekla joj je da ta pretraga ne treba bez da je pogledala njezine prijašnje nalaze i dijagnozu.
“Doktorica koja je radila na odjelu radiologije samo je odmahnula rukom i rekla da nema potrebe za tim pregledom. Zamolila sam je da me pogleda jer sam na oko vidjela kako kvržica brzo raste, a i osjećala sam kako gubim snagu u ruci. Na sve to doktorica mi je samo rekla: ‘Ma dajte, molim vas'”, ispričala nam je Katarina.
Usporedno s tim, kvržica na dojci bila je sve veća i veća.
“Onda sam se, bez da sam bila naručena, pojavila jedan dan na kirurgiji Klinike za tumore. Tražila sam od doktora da se ubrza cijeli taj proces jer mi je karcinom svaki dan bio sve veći. Makar ispala bezobrazna, nije me bilo briga, znala sam da moram doći pred doktore i tražiti da me se pregleda.
Možda mi je ta odluka na kraju i spasila život. Do tada sam stalno nešto čekala, nisam imala ni jedan razgovor s onkologom, već samo s kirurgom koji nije znao ni koji tip karcinoma imam”, kaže Katarina.
“Sad te moramo ubiti kemoterapijama”
Operirana je 30. prosinca 2021., svega dva tjedna nakon što je u Klinici zamolila doktore da je ponovno pregledaju, a onda je stigao nalaz da se karcinom u ta dva tjedna spojio s drugom tvorbom pod pazuhom koja do tada nije bila maligna.
“Kada je kirurg koji me je operirao vidio nalaz, uhvatio se za glavu i rekao mi: ‘Jebiga, trebali smo ti napraviti core biopsiju za koju si ranije odbijena, onda bismo znali s čime se borimo jer pri primanju kemoterapije prije operacije, doktori moraju znati na što karcinom reagira, a na što ne.’
S obzirom na to da je meni karcinom već bio izvađen, morali su ‘pucati u prazno’. Doktor mi je tada rekao: ‘Slušaj, sada ćemo te morati ubiti kemoterapijama, ali mlada si i izdržat ćeš'”, priča Katarina. Karcinom koji je imala Katarina nije se vidio na standardnim pretragama za karcinome, a čak joj ni markeri nisu bili povišeni. Bio je to jako agresivan oblik karcinoma, koji je u par mjeseci narastao preko dva centimetra. Dijagnoza je bila – zloćudna novotvorevina lijeve dojke. S karcinomom su joj izvadili i limfe, a dojku nisu rezali.
“Gledala sam doktora i nisam znala što reći na sve to. Nisam mogla vjerovati što čujem. Ništa mi nitko nije objasnio. Za savjet sam pitala svoju šogoricu koja je par godina prije mene preboljela karcinom i ona me spojila s udrugama žena oboljelih od karcinoma. Te su me žene pripremile za kemoterapije, dale mi savjete, upućivale i bodrile me”, kaže Katarina.
Odlazak po drugo mišljenje i borba s nuspojavama liječenja
“Prebacila sam se na KBC Rebro gdje sam dobila onkologicu koja me hospitalizirala, provela detaljne pretrage i krenula s kemoterapijama, koje sam primala šest mjeseci, nakon čega je slijedilo zračenje. Imala sam mučnine, ali nije bilo toliko strašno koliko sam se bojala da će biti.
Kasnije sam htjela doći do doktorice koja mi je odbila raditi core biopsiju i reći joj što je napravila. Nažalost, nisam znala njeno ime, a muž mi je govorio da s time ništa neću postići. Ja sam se nadala da ću tamo možda nekoga u budućnosti spasiti od njihove aljkavosti”, kaže.
Priča da ju je izrazito pogodilo opadanje dlaka s tijela. Čak ne toliko kose, koliko obrva i trepavica jer je glavu mogla prekriti perikom, ali su obrve i trepavice otkrivale njezino pravo stanje.
“Tjedan dana nakon prve kemoterapije primijetila sam da mi opada kosa pa mi je muž obrijao glavu. Nisam plakala zbog gubitka kose, ali me dotuklo opadanje trepavica i obrva. Lice mi je izgledalo zažareno, nisam se prepoznala u ogledalu.
Ipak, bila sam usredotočena na borbu protiv bolesti i nosila sam se sa svim nedaćama, nisam imala drugog izbora. Nosila sam perike, uređivanje mi je dizalo raspoloženje, uživala sam u tome. Čak puno ljudi ni ne zna da sam imala rak”, kaže.
“Bolest se može dogoditi svakome – slušajte svoje tijelo”
Katarina nam je ispričala kako je bilo dana kada se psihički osjećala jako loše, ali da se zbog dvoje djece i muža trudila biti jaka.
“Užas mi je kada se sjetim tih bolova od injekcija, mučnina i bolova u cijelom tijelu. Bila sam optimistična, a ne mogu reći da nisam nikada pomislila na smrt. Puno žena s kojima sam tada bila u kontaktu je u međuvremenu umrlo i ja sam se znala zapitati hoću li doživjeti da vidim svoju djecu kako odrastaju. Zato sam potražila psihološku pomoć, što mi je jako dobro došlo.
Karcinom se može svakome dogoditi i rano otkrivanje može nam spasiti život. Samopregled je 90 posto tog posla. Potrebno je ići redovito na ultrazvuke i znati da rak ne pogađa samo starije žene, već i mlade. Za vrijeme liječenja sam upoznala djevojku od 25 godina koja se borila s rakom i odstranili su joj dojku. Slušajte svoje tijelo. Ja sam, prije nego što sam si napipala kvržicu, izgubila kile. To je bio jedan od znakova da nešto nije u redu s mojim tijelom. Nemojte se zamarati nebitnim situacijama u životu. Ništa u životu ne vrijedi, ni novci ni kuće ako nemamo zdravlje. Treba paziti na sebe”, kaže Katarina.
Katarinina se borba nastavila do danas kada čeka operaciju kralježnice. Iako ju je i nje malo strah, kaže da je najvažnije da problemi s kralježnicom nisu povezani s karcinomom i da joj se nakon borbe sa zloćudnom bolesti sve drugo čini lakšim. Nakon rješenja svih zdravstvenih problema, nada se povratku na posao frizerke koji je godinama radila s ljubavlju.
Katarina je svoju životnu borbu prvi put podijelila s javnosti zahvaljujući udruzi Nismo same, koju je pokrenula nekadašnja novinarka Ivana Kalogjera, kojoj je 2015. godine dijagnosticiran rak dojke.
“Šok, strah od smrti, operacija, kemoterapija, zračenje, gubitak kose, depresija, inat, prkos, nada… Sve su to faze kroz koje sam prošla, kao i sve druge žene koje su se morale suočiti s tim da boluju od maligne bolesti. Nijednoj od nas nije bilo lako. Trebalo je pronaći ogromnu unutarnju snagu za borbu s bolešću na koju nismo bile spremne.
Jer, tko je spreman na to da će oboljeti od raka? I ma koliku imale podršku obitelji, djece, partnera, roditelja, prijatelja… sve znamo da je to borba u kojoj se žena često osjeća sama. Moji posljednji nalazi pokazuju da više nemam rak, ali to ne znači da je izliječen i moj strah”, često ističe Ivana.
Ona je udrugu pokrenula nakon što je uvidjela kako se nema kome obratiti za razmjenu iskustva o bolesti, liječenju, oporavku. Bila joj je potrebna i nada, utješna priča sa sretnim završetkom, no do nje nije mogla doći. Zato je pokrenula udrugu koja danas okuplja nekoliko stotina žena koje razmjenjuju iskustva i dijele svoje životne borbe s drugima.
“U svijetu postoje tisuće preživjelih od raka, boraca i navijača koji aktivno dijele svoje priče i rade sve što mogu kako bi podigli svijest o nužnosti prevencije od raka, a s druge strane, kako bi ohrabrili oboljele.
Moj je stav da se nitko tko je prošao težak put izlječenja, ili se još uvijek liječi, ne smije osjećati usamljeno i zaboravljeno. Istina, svijest o bolesti posljednjih se godina promijenila. Ali ne dovoljno”, ističe Ivana. Izvor: Index
