Rođen je bez ruku i ostavljen u sirotištu, a nakon 26 godina čini velike stvari
Rođen bez ruku i ostavljen u sirotištu, ovaj je mladić prevladao velike nedaće i sada svoju priču prenosi kroz glazbu.
“Momak bez ruku” nadimak je koji je George Dennehy, 26-godišnji glazbenik, koristio na društvenim mrežama. Dugi niz godina isticao se kao “momak bez ruku” zbog svog urođenog invaliditeta. Unatoč tome, pokazuje veliki talent: svira violončelo, gitaru i klavir – nogama
George je rođen u Rumunjskoj i odmah je ostavljen u sirotištu zbog teškog invaliditeta. Osim što se rodio bez ruku, bio je i vrlo krhko dijete. George kaže da mu je liječnik na kolijevku objesio smrtni list, tražeći od medicinskih sestara da napišu samo datum kada je vrijeme za njega. To vrijeme nikad nije došlo. Iako mi ljudi možemo napisati svoja očekivanja za budućnost, postoji jedan Pisac koji piše priču.
ako je George proveo užasne godine u rumunjskom sirotištu, nije umro. “Prezirali su me i ostavljali u kutu; nisu se brinuli za mene. Doslovno sam bio otpisan, ali moji roditelji koji su me usvojili nisu me izbacili.” Između ovog krhkog djeteta iz sirotišta i mladića s prekrasnim glasom prošao je težak period. Sretan završetak nije došao kao magija u vrijeme posvajanja, iako je nova porodica učinila sve što je mogla za njega. Bio je to tek početak mukotrpnog putovanja.
Ovaj umjetnik želi podići svijest o poteškoćama s kojima se susreću napuštena djeca i potaknuti druge na posvajanje.
“Nažalost, to se događa u mnogim zemljama. Djeca se otpisuju. Većina ljudi ne bi ni pomislila da sam u dječjem domu bio skoro mrtav, a sada sam ovdje. Ovo je moć bezuvjetne ljubavi i brige koju sam doživio.”
Preseljenje iz Rumunjske u Virginiju bila je velika promjena za Georgea koji je napokon ušao u porodicu u kojoj su ga ne samo tolerirali, nego najviše voljeli. No, iza četiri zida kuće nalazio se svijet: svijet vrlo neprijateljski raspoložen prema različitim ljudima. Njegove školske godine bile su poput mračnog tunela. Maltretirali su ga ne samo zbog nedostatka ruku, već i zbog teške prilagodbe kroz koju je prolazio.
George se sjeća, na primjer, kako je užasnut hodao do školske kantine, koju je pokušavao izbjeći koliko je mogao. Naučio je nadoknaditi nedostatak gornjih udova pa je jeo koristeći stopala. Druga djeca su mu se rugala.
“Na kraju je došlo do toga da sam prestao ručati u školi jer sam se toliko stidio načina na koji sam jeo”, kaže u videu na YouTubeu.
Suočavanje s očajem prekretnica je u životu mnogih ljudi. Iako vidljivi i nevidljivi saveznici stoje uz one koji se suočavaju s iskušenjem očaja, ne vide svi znakove njihove prisutnosti. Srećom, George je znao i vjera mu je postala najvažnija stvar u životu. kd1nfo.net
