U*ica je zvao Nizaminu bolesnu majku da čuje svoju kćerku kako vrišti i moli za život: Velika ispovijest Nizamine tetke otkriva sve!
Zijada Vuković Pamuković, tetka surovo ubijene žene Nizame Hećimović u Gradačcu, u bolnoj ispovijesti je ispričala da bi sve dala da iz života može izbrisati posljednje dvije nedjelje, vratiti vrijeme i Nizamu, koju je prošlog petka brutalno ubio nevjenčani suprug Nermin Sulejmanović i taj krvavi čin snimao uživo za društvene mreže.
Zijada je do sada dala dvije kraće izjave za medije, a sada je prvi put sasvim otvorila dušu za Jutarnji list i opisala ceo odnos monstruma i njene mezimice.
– Uvijek mi je bila kao kćerka, kad je ostala trudna, posebno smo se povezale. Sve sam to prošla s njom. I sa sestrom je posebno bila bliska, ali ona živi u Srebreniku, pa je meni bilo bliže biti joj pri ruci – govori Zijada.
– Kad je Nermin prije dvije nedjelje istukao Nizamu jer mu se nije svidjelo što je servirala za jelo, pobjegla je u očev stan u Srebrenik. Nakon što ju je istukao, Nermin je uzeo bebu koja je jako plakala i podigao je s namjerom da je baci. Nizama ga je preklinjala da njoj da dijete, da će je nahraniti i odnijeti, a on nek’ onda s njom radi šta hoće. Međutim, zazvonio mu je telefon i otišao je. Ona je uzela bebu, sjela u automobil i pobjegla u Srebrenik. Bila je tamo sa sestrom, drugi dan smo došli po nju. Kad smo čuli da je traži i prijeti joj, pozvala je policiju. Sve im je ispričala i rekla da se boji da će doći u stan gdje su ona i dijete. Izašli smo nekako iza zgrade, bilo nas je strah da će naići Nermin, i otišli smo u policiju. Nizami su u policiji rekli da oni tu ne mogu ništa jer ne pripada njihovoj opštini – ispričao je Samir, Zijadin suprug.
Ono što mu, kaže, nikako ne ide u glavu da žena prijavi kriminalca s debelim dosijeom koji joj prijeti ubistvom, ali policija ne može pomoći jer nije iz njihove opštine.
– Pričala mi je da su imali nesuglasica, ali ko ih nema? Mi se u njegove poslove nismo miješali niti smo ikad o tome razgovarali s Nizamom – kaže Zijada i nastavlja:
– Ni od njega nije ništa tražila. On je bio specifična osoba, da bi sačuvala brak, ugađala je njemu više nego sebi. Nije joj branio druženja, ali kako sam nije bio društven, imao je neki svoj uski krug prijatelja, i ona je smanjila kontakte s društvom. Kad je ostala trudna i kad im se rodilo dijete, među njima je bilo sve u redu.
Kad je Nizama pobjegla od njega i prijavila ga, Nermin Sulejmanović je podivljao. Zvao je njenu porodicu, psovao ih i svima im prijetio.
– Nizama i ja smo zvale sve te njegove prijatelje i pitali može li joj neko pomoći. I rodbinu smo mu zvali. Rekli su da oni ne mogu njemu ništa. Čak sam im predložila da ga pozovu i odvedu nekako na liječenje jer on tih dana nije bio normalan. Zvao me tetka. Zove me, plačući: “Tetka, molim te, kaži mi gdje je!” Za pet minuta zove opet i kaže: “Ako mi se ne javi za pet minuta, sve ću pobiti. Prvo ću dijete, neka gleda, pa onda nju i sve vas!” Opet zove za deset minuta i izvinjava se – prepričava Zijada.
Nizama se, prema njenim riječima, oslonila na oca da će je spasiti od podivljalog Sulejmanovića i čekala je da dođe iz inostanstva. Kako su prolazili dani, on je bio sve uporniji, Nizama sve uplašenija.
– Bio je uvjeren da je kod sestre i nas je zvao, ali rekli smo mu da nije ovdje. Ja sam trebao otići na posao u Italiju, ali ostao sam dok ne dođe Nizamin otac. Jednom sam blefirao i rekao mu nek’ uđe u kuću i sam pogleda je li unutra. “Vjerujem ti, ona je kod sestre”, rekao je i otišao. Rekli smo mu da samo njen otac zna gdje je, da je sakrio. U četvrtak uveče sam otišao za Italiju. Ujutro me u deset do osam nazvao i pitao kad će doći otac, da sjednu njih troje i popričaju. Rekao sam mu da dolazi tu uveče i da sutra dođe kod mene na zajednički ručak. Sat vremena kasnije došao je na vrata i počeo je najgori dan u našim životima – govori teča za Jutarnji.
Tetka Zijada je objasnila da je Nizama željno iščekivala svog oca i jako se radovala njegovom dolasku, ali je došao Nermin.
– Pogledala sam kroz kuhinjski prozor i vidjela njega kako trči prema kući. Samo sam joj rekla: “Nermin.” Dok je on lupao na vrata, ona je ušla u sobu kod mog sina i zaključala vrata. Pucao je u ulazna vrata, šakama je razvalio staklenu stijenu s terase, sav se raskrvario i ušao u kuću. Zvala sam upomoć, ali ko će mu prići? I neki radnici su bili tu, kad je zapucao, razbježali su se. Ušao je, prislonio mi pištolj uz glavu i pitao: “Gdje je?” Dijete je zaplakalo, čuo je i krenuo prema sobi. Nizama nije htjela iz sobe, on je uzeo bebu, izašao je. Tad je sišla i ona, prepirali su se. Sve je to trajalo, policije nije bilo nigdje. Nizama je plakala, vikala. Gledala je u mene i rekla: “Pomozi mi, tetka.” Nikad to neću zaboraviti. Moj sin je krenuo prema njoj jer je molila za pomoć. Nermin, koji je s bebom stajao kod auta na cesti, počeo je da puca i pogodio ga s dva metka. Kad je Nedim pao, Nizama je sjela u auto, da ne bi nastavio da puca. Neko od komšija pozvao je Hitnu pomoć. I oni su došli, ukrcali ranjenog Nedima, policije još nije bilo – priča Zijada.
Dok je ona bila u bolnici sa sinom, Sulejmanović je isprebijao Nizamu, pucao joj u glavu i ubio još dvoje ljudi. U 10.33 sati zvao je Zijadu.
– Vjerovatno da čujem njene vriske. Napisao mi je: “Ku.ko, zašto se ne javiš?!” Zvao je i njenu bolesnu majku da sluša kćerku kako vrišti i preklinje za svoj i život svog djeteta.” (ekskluziva.ba)
