MAMA, JA ĆU OVAJ RAK DA ZGUŽVAM I DA ŠUTNEM I VIŠE NEĆE DOĆI PO MENE Potresna ispovijest majke čije je dijete oboljelo od LEUKEMIJE!
Mama, nemoj da brineš, ja ću ovu bolest ovako da zgužvam, da je bacim i da je šutnem. Đubretari će da je odnesu i više nikad neće doći po mene!
Ovim je riječima petogodišnji Petar tješio svoju mamu Sanju Pavlović (35) iz Loznice nakon što mu je u aprilu 2020. godine dijagnostikovan karcinom krvi, to jest akutna limfoblastna leukemija. U Srbiji, kao i svuda u svetu, 15. februar se obelježava kao Međunarodni dan djece oboljele od raka, a Petar je samo jedan od malih heroja koji vode ovu najtežu borbu – bitku za život. Petar je, kako za Kurir priča mama Sanja, do dijagnoze vodio lijep i bezbrižan život, kao i sva djeca.
Išao je u vrtić, učio da čita i piše i vrijeme provodio sa svojim starijim bratom Pavlom, koji je tada imao devet godina.
-Međutim, u februaru 2020. Petar je dobio temperaturu, trajala je dva-ri dana, pa se smirila. Poslije nekoliko dana ponovo se vratila. Nalazi u prvom trenutku nisu ukazivali na nešto strašno. Međutim, temperatura se vraćala, i novim analizama je utvrđeno da ima veliki pad hemoglobina, mislili smo da je u pitanju neka trenutna anemija – priseća se Sanja.
Međutim, Petru je bilo sve lošije. Temperatura se vraćala i nisu mogli da je spuste. Roditelji su ga odveli u bolnicu u Loznici. Urađene su sve analize i ljekari su im rekli da ne znaju o čemu se radi i da bi dijete trebalo odvesti u Univerzitetsku dečju kliniku “Tiršova” u Beogradu. U tom periodu je krenula i epidemija koronavirusa. Roditelji su se držali za slamku, nadajući se i dalje da je u pitanju virus ili nešto slično U “Tiršovu” su došli 19. aprila 2020.
Uradili su mu krvnu sliku, biohemiju i već tada su sumnjali, a nakon toga je urađena punkcija koštane srži. Punkciju smo odradili u osam sati, a u 9.30 je već došla sestra da me pozove u ljekarsku sobu. Tad sam znala… Sela sam. Doktorka mi je saopštila da Petar boluje od akutne limfoblastne leukemije. Objasnila mi je proces liječenja. Rekla je da je dugotrajan i mukotrpan, ali da je proces izlečenja kod dece i kod tog oblika leukemije jako veliki. Taj bol, praznina i strah ne mogu se riječima opisati. I to nepodnošljivo, a neizbiježno pitanje:
“Da li će moje dete preživeti?”.
Strah je najgori neprijatelj, kaže Sanja. Treba da budete stabilni, mirni, nasmijani za svoje dijete, ali strah izjeda. U nekim trenucima je mislila da to neće moći izdržati. Uveče kad bi Petar zaspao, ona je plakala:
Dijagnoza raka kod dece nosi ne samo neverovatan strah da li će dijete preživjeti već cijepa i porodicu.
-Od starijeg sina i supruga sam bila razdvojena osam mjeseci. Ostala sam s djetetom koje se bori za život, a suprug sa starijim sinom, koji je morao da nastavi sa životom koliko-toliko normalno. Do tada, suprug i ja gajili smo porodicu, stvarno nam je bilo prelijepo, i onda se preko noći život promijenio iz korijena. Bio je kovid, pa nije bilo ni posjeta. Ako smo u “Tiršovoj”, s terase se vidimo, a ako smo u roditeljskoj kući – suprug dođe samo do kapije i donese šta treba – priča ona i dodaje da je teško bilo i kada se sve završilo, jer im je svima trebalo vremena da ponovo uspostave vezu: Rastrzani ste i brak je poljuljan i odnos s djecom, ali uz ljubav i toleranciju smo uspjeli sve da vratimo na prvobitnu nivo.
I onda jedno jutro, trebalo je da krenemo na terapiju, skuvala sam kafu, sjela na terasu, pogledala u nebo, obrisala suze i rekla sebi: Ne, nećeš više da plačeš. Idemo sa terapijama i sve će biti u redu. On će preživjeti, biće jedan zdrav dječak, koji će nastaviti svoj život. I tog jutra sam dobila snagu.
Petar je, s druge strane, kako kaže, sve nestvarno dobro podnio. Na početku mu Sanja nije rekla od čega je bolestan. Međutim, djecu je teško prevariti.
-Vidio je u čekaonici i drugu djecu. Neka su bila bolje, neka lošije. I onda smo sjeli i obavili razgovor. Rekla sam mu da ima karcinom, da boluje od leukemije, ali da je naša ljubav toliko jaka da ćemo sve to da savladamo. Samo me je pogledao, zagrlio i rekao: “Mama, mi ćemo ovo da pobjedimo.” Do kraja liječenja nijednu suzu nije pustio – prisjeća se.
Petar je na svaku terapiju išao spreman. I Sanja je, uprkos strahu koji ju je proganjao:
-Svako veče ležete i budite se sa istim pitanjem – hoćete li svoje dijete zateći živo. Međutim, pokušala sam da budem snažna zbog njega.
Boravak u Nurdorovoj roditeljskoj kući tokom terapije Sanji je preporučila doktorka iz “Tiršove”:
-Boravak je apsolutno besplatan. Nikakve troškove nismo imali. Imali smo čak i organizovan prevoz na terapije, kao i psihološku podršku. Zajedno sa nama bila je i porodica iz Kraljeva i Novog Sada. Mi smo bili kao porodica. Porodica iz Novog Sada je, nažalost, izgubila kćerkicu, koja je imala četiri godine. Dječak iz Kraljeva se po drugi put liječio i, hvala bogu, dobro je. S njima, kao i s porodicom iz Niša smo u stalnom kontaktu. Mi se najbolje razumijemo. To su prijateljstva za cijeli život.
Ciklus hemoterapije trajao je osam mjeseci – od aprila do novembra 2020. Sve to vrijeme, osim kad nisu u bolnici, Petar i Sanja su bili u roditeljskoj kući Nacionalnog udruženja roditelja djece oboljele od raka (Nurdor).
Podrška drugih porodica, kao i samog udruženja, bila je neprocjenjiva:
Kada su nam ljekari u Tiršovoj nakon hemoterapije rekli da više nema malignih ćelija u organizmu, prvo sam na video-poziv pozvala prijatelje iz Nurdora. Svi su se skupili, počeli smo da skačemo, igramo, da se radujemo… Petar je nastavio da pije citostatike još godinu i po. Ide na kontrole jednom u šest mjeseci. Iako nigdje ne piše da je izliječen, jer se smatra da od nastanka bolesti mora da prođe punih pet godina da bi sa sigurnošću moglo da se kaže da se bolest neće vratiti, Petar je dobro. Ima devet godina, ide u treći razred, porodica se vratila u normalu.
Prof. dr Dejan Škorić, načelnik odjeljenja hematologije UDK “Tiršova”, rekao je da je uspješnost izlečenja kod određenih vrsta leukemije čak 92 odsto, a na izliječenje utiču rano otkrivanje i tačna dijagnoza:
-Leukemija je maligna bolest krvi i najčešća bolest tog tipa u dječjem uzrastu. Najvažnija podijela je na akutnu i hroničnu leukemiju, dok su u dječjem uzrastu 95 do 99 odsto akutne, a samo jedan do pet odsto je hronična granulocitna leukemija. Bolest kreće naglo, a najčešće se manifestuje poremećajima u krvnoj slici koji dovode do brojnih simptoma i znakova. Deca imaju povišenu telesnu temperaturu, bleda su, lako se zamaraju, imaju tačkice i modrice po koži, gubitak apetita i ponekad jake bolove u kostima. Leukemije se javljaju od najranijeg uzrasta, pa sve do 18 godine.
Sve porodice koje se suoče s tim da im je dijete oboljelo od raka se pitaju zašto se ovo desilo. Ali, nema objašnjenja. Nemaju ga ljekari, a nemamo ni mi. Važno je boriti se i znati da dijagnoza nije kraj. Nije važno koliko puta padnete, bitno je koliko puta ustanete – zaključuje ova hrabra žena. kurir.rs
