Uveče legli, nje ujutru nema: Priča oca dvoje mališana kog je supruga ostavila preko noći, ovako laže kad pitaju za mamu!
Nesvakidašnja i nadasve tužna priča potresla je čitav region, a dolazi iz Bosne, iz sela Tušanj kod Tuzle. Riječ je o samohranom ocu dvoje mališana koji živi u tom mjestu a kog je supruga, kako on veli, doslovno preko noći ostavila samog sa dejcom – pokupila svoje stvari i iznenada otišla, a da nije primijetio ništa čudno kod nje ili da je bilo čime nagovještavala svoj odlazak.
Pokušavao je da je vrati – osam puta ali, kaže on, ona to ne želi. Najteže mu pada što za djecu i ne pita, niti je izrazila želju da ih vidi čitavih četiri mjeseca.
– Dal se udala, dal nije, ne znam, to je bilo u februaru, kad je otišla… Radim sve što mogu, koliko mogu, borim se za njih… Mlada je, 22 su joj, dal je htjela da hoda okolo, ne znam…prije je bilo sve u redu, ali se posljednjih 7-8 mjeseci sve okrenulo… Četiri godine smo u braku, radio sam u Hrvatskoj pa smo se vratili u Bosnu pa u Hrvatsku, nigdje joj ne paše… Otkad sam se oženio stalno smo bili pod kirijom jer čim smo se uzeli odselio sam se od mojih… nije joj odgovaralo… – priča neutješni čovjek kroz plač svoju priču pred kamerama jutjub kanala Tatabrada.tv, gledanog u Bosni.
Samo na trenutak rukom izbriše suze i nastavlja da priča…
– Otkad je osmi put otišla, više je i ne tražim… Otkad je otišla pokušavao sam da je vratim nekoliko puta, bude 15 dana pa ode, a onda nedjelju dana sa djecom plačem za njom, oni pate za njom…- veli i dodaje da je onda odlučio da je više niti vraća, niti traži jer je tako mnogo teže, pogotovo djeci.
Stalan posao nema, radi sve što može, sve što stigne i sve što se nudi, a kirija kao najveća stavka mora da se plati. Kaže, pomognu mu kolege i rodbina pomalo.
– Bunili se i njeni što je otišla ali ja se više i ne čujem s njima – kaže dodajući da je digao ruke. Imao je i malo dječjeg dodatka ali i to će da mu ukinu dok ne dođe sudska presuda da djeca pripadaju njemu.
– Da mi bar nije ove kirije, bilo bi mi malo lakše… Veoma teška situacija ali opet šta ja znam… Ja opet kad dođem kući svojoj djeci, meni opet bude dobro… Oni su mi najpreči u svemu i znam da moram ustat njima da obezbijedim – govori kroz suze dok ih čvrsto grli i ne pušta iz naručja.
Radi osam-devet sati, neki put i više, ali sve što zaradi čuva za struju i kiriju… Kćerkica će uskoro dvije, a sinčić nedavno napunio tri. Lijepi, zdravi, pravi, dobra djeca. Sam radi, čisti, sprema, čuva i njih, a u kući ko u apoteci. Sve čisto i na mjestu, soba puna igračaka, u ćošku bijeli krevetac, posteljina se bijeli kao snijeg… Djeca čista, lijepo obučena, ništa ne fali osim majke…
Na pitanje kako se sve to desilo, kako je otišla i da li je nešto primijetio, kaže da su to veče normalno razgovarali, niti se svađali, ništa, čak razmišljali i kredit da uzmu…
– Bila je nedjelja kad je otišla, djeca spavala, ja ustao oko 9, rekoh kafu da pijemo kad vidim nema njenog punjača, nema nje, nema ni njenih stvari… Ja ne mogu da shvatim tu ženu nikako, nešto je presiječe samo i ode! Ja sam inače miran i povučen po prirodi, nisam problematičan, pokušavam da ugodim svima osim sebi… – prisjeća se jutra kad je nije zatekao u kući.
Što se djece tiče, kaže:
– Hvala bogu djeca su mi zdrava, probao sam i za vrtić ali nema slobodnih mjesta… Ne mogu da dobijem mjesto niđe – veli i dodaje da je sad pronašao ženu koja i čuva dok ne dođe s posla, ali i to je samo privremeno jer je tu došla na neko vrijeme, inače komšinica…
Svake subote plati joj 170 maraka, a zaradi 200-300, ali njoj mora da plati jer teško je naći ženu da ih čuva. Ta komšinica, kaže, više mu pomaže nego što uzme te neke pare.
Na pitanje kako se snalazi sam sa djecom kad je sve ovako skupo, objašnjava:
– Dam koliko mogu, bitno mi je da nisu gladni, a oni jedu, ne biraju… Ja mogu da razumijem da ne možeš sa čovjekom ali da od djece odeš tako kao da ne postoje, to ne razumijem… Niti pita da li su gladni, žedni, imaju li….
– Djeca hoće sok, čips, smoki, ja nemam… Majke se sjete kad gledaju crtani a kad pitaju za mamu ja lažem da je otišla da radi ili da je u bolnici.
Za kiriju uvijek moram da imam, na zimi ne mogu da budem i sve što zaradim, njima dam. Ja sam inače moler, fasader, građevinac, sad radim na krovu… Đe god ima posla radim, radim sve što ima – opisuje samohrani otac svoj život.
Ovo je njegova priča, životna priča majke zasad je nepoznata. (ekskluziva.ba)
